kurvabezmotike na privremenom boravku u santiagu
utorak, 02.12.2008.
Bubimir, Bubimir, Bubimir!
|
Zjakanje je grozna stvar. Danas sam na Monitoru našla link za nove Dieselove reklame koje su blago rečeno genijalne! Pete The Meat Puppet i Hair Bath Hero. Inače, cijele dane gljivim. Pomalo me to počelo izluđivat. Probudim se u 12 i po pa sam nervozna. Pa pijem kavu. Pa jedem. Pa trošim novce koje nemam. I tak. Ja jesam lijena i volim bit besposlena ali ovo je već peti dan koji tratim bezveze pa me počinje hvatat neurotičnost. Trebala bi počet neš radit. Nestale su čileanske obaveze ali dvije hrvatske su još tu. Problem je što mi se u ovih par dana nerad baš zasjeo na glavu i ne mrda. Osjećam se ko da imam temperaturu od đabalebarenja. Očito dobro funkcioniram samo ako imam gomilu obaveza. Kada ih ostane samo par, pa se kao krenem odmorit, onda me taj glupi odmor paralizira. Ko one ženetine kojima je posao trošenje tuđih novaca, pa im dnevni napor postane odlazak kozmetičarki. Fuj. Sad me sve svrbi koliko sam inertna. Pljačka. Mene još uvijek nitko nije pokrao. Iako su me plašili svakavim pričama prije dolaska. Nemoj slučajno hodat s nakitom po cesti! Istrgnut će ti naušnice iz uha! Nemoj dizat puno novaca s bankomata! Pazi na torbu! Nakita nemam, naušnice sam zadnji put u ogledalu vidjela kad sam imala 12 godina, puno novaca na računu nažalost ne posjedujem, a torbe ostavljam po svukud jer sam ciganče seljanče i živciram tom svojom osobinom drage mi prijatelje. Iako na torbi nemam ciferšlus, dosad nitko iz nje nije ništa izvukao. A i da je sumnjam da bi si baš omastio brk. Ipak, znam da se jedna bitanga neku večer vrlo propisno omastila na D. Upoznali se lijepo ljudi u nekoj birtiji, zbližili se i družili u stanu od D. Činilo se D. da im je baš fajn i herclih. D. je ispio ponuđen mu sokić i onda se odjednom probudio s glavoboljom, a bez laptopa, mobitela, novaca, kartica i sjećanja. I bilo je 4 popodne. Otišao je D. na posao, ne sjeća se uopće kako je tamo stigao. Šef je protrnuo kad je vidio u kakvom je stanju, a D. je protrnuo još više kad je shvatio da je ostao i bez raznih kartica i ključeva koje otvaraju neke važne poslovne ladice i pretince. Pa su ga odveli na policiju. Pa je policija rekla da imaju nekoliko sličnih prijava i da ako gnjidu negdje opet vidi - slobodno može reagirati i zadržati ga dok oni ne dođu. Ol rajt! Najsmješnije od svega je što on stvarno kretena zna iz viđenja. Koliko bahat čovjek može bit? D. je spavao kod nas jer mu je bed doć teti na oči. Teta je super žena, dovoljno je reć da živi s njom, a ne sa starcima jer je eto ona imala razumijevanja u nekim ključnim trenucima, ali ovo je bilo previše i za milu teticu pa je D. odlučio provesti koji dan u egzilu. Odlučio je i da će se uozbiljit, živjet sređenim životom, izlazit samo vikendom, a eventualno nać i svoj stan jer koliko god da voli tetu, vjerojatno bi i njoj dobro došlo malo mira. Ja sam odlučila da ću si kupit torbu s ciferšlusom. Teleton Kad sam već kod pljački, ne bi bilo naodmet informirati vas i o jednoj organiziranoj pljački koja se održala 28. i 29.12. Sjećate li se možda Dajmo im da čuju? E pa, Teleton vam je nešto slično, s razlikom da se održava već 30 godina i da je zapravo utjelovljenje čistog zla. Ako išta mrzim, to su persone koje se busaju u prsa svojim dobrotvorstvom. Teleton je bal takvih spodoba. Da se razmijemo, krasno je meni što su zbog npr. Dajmo im da čuju djeca dobila umjetne pužnice. Ali tragično je da ih je zbog toga uopće bilo potrebno prostituirati na televiziji, smiješno je što su pužnice na kraju platili obični ljudi koji se i bez toga naplaćaju dovoljno poreza na budale, a kojima nitko nije dizao spomenik svakodnevno u medijima, a najgore od svega je što su razni telekomi i firmetine po običaju obrnuli gomilu para glumeći velike dobrotvore i još pritom osigurali medijski prostor koji bi ih inače koštao kao Svetog Petra kajgana. Teleton je projekt koji to čileanskim firmama omogućava već 30 godina. Već 2 tjedna prije televizijskog grand finala ne možete se okrenuti a da ne vidite logo te grozomorne akcije, tv je preplavljen reklamama u kojima je protagonist maltene isključivo Don Francisko - ljigavac koji vodi Teleton program na tv-u i kojem su usta puna bolesne dječice, a novčanik love koju digne na reklamama. Objašnjenje: Don Francisko je od 20.11. pa do 30.11. zaštitno lice za apsolutno sve proizvode, a jedan od uvjeta koje postavlja kako biste njegovu svetost mogli angažirati je da pristanete da reklamu producira njegova šurjakinja (ili kako se to već zove na hrvatskom). Koja divna obitelj! Altruist do altruista! Ako u toku akcije ne donirate neki novac, onda ste govno. Ljudi ispisuju po autima parole i brojeve na kojima telefonski možete ostaviti novce (ovdje funkciju HT-a vrši Telefonica, isto smeće, s istim ''fer'' načinom ustupanja telefonskih linija za ovakve projekte) i općenito ih obuzme entuzijazam i ideja da nekome mogu pomoći sa svojih par pesosa. Što mi je sasvim razumljivo. Ali baš ta Teletonska nedodirljivost je ono što me neopisivo živcira. Ovdje se podrazumijeva da ljudi u stalnom radnom odnosu doniraju jedan radni dan toj lopovskoj akciji. Kao vi radite za džabe, a vaša firma onda te pare ustupi Teletonu. Oni to zovu volontiranje, ali sa slobodnom voljom to nema nikakve veze. Jer se ne može odbiti. (D. je npr. onakav opljačkan i nadrogiran sljedeći dan bio na poslu do 3 ujutro. Od 8.) Činjenica je da razne siromašne banke, telekomunikacijske firme i trgovinski lanci i inače tako dobro plaćaju svoje zaposlenike da bi taj rad koji im njihovi bogati zaposlenici ustupaju krajem 11. mjeseca ovdje trebao predstavljati neku promjenu. Ne smijemo ih osuđivati, ipak oni te novce, umjesto da ih isplate svojim zaposlenicima, uplate Teletonu. To što im se uplaćena lova vrati maltene duplo zbog isto tako besplatne reklame i kasnije povrata poreza, nije bitno. U duši oni su dobri i samo žele pomoći. Ja sam u subotu, 29.12., bila na manikuri pa sam imala prilku vidjeti live prijenos i doživjeti iz prve ruke reakcije koje isti izaziva - bol, plač, suze i odobravanje. Izminjivale su se reklame s Don Franciskom, Don Francisko i gosti u studiju i tragične priče o djeci uglavnom rođenoj s malformacijama za koje mnogi od nas nisu čuli jer su eto imali sreće. Vama suza u oko, njima lova u džep, a djeci ono što ostane i ono što bez gomile novaca ne mogu ni dobiti - liječnička skrb. Već sam pisala da se ovdje zdravstvena zaštita plaća. Postoji i nekoliko javnih (besplatnih bolnica) koje liče na deveti krug pakla i u koje idu isključivo oni koji nemaju drugog izbora. Plaćanje zdravstvenog izgleda ovako: 1) Od plaće vam svaki mjesec uzimaju 300tinjak kuna (ili više, ovisi tko vam je osiguravatelj i kakvu imate policu) 2) Svaki posjet doktoru i dalje plaćate. Plaćate postotak od pune cijene (što opet ovisi o osiguravatelju i polici), a cijene za pregled se koliko sam shvatila, kreću od 50ak kuna pa na dalje. Za svaki pregled. I onda još puno više za svaku eventualnu pretragu, operaciju, boravak u bolnici, lijek... 3) Svake godine plaćate i Teletonu u želji da pomognete onima koji sami ne mogu (a takvih je najviše) pod uvjetom, naravno, da dodatno popunite neke zle blagajne koje ionako punite svakodnevno parama koje nemate. Plaža Za vikend idem u San Antonio. U Klaudijevu kuću na plaži. Juhuhuhu! Opet ću bit egoseksualna. Idem sa strejterskim parom i pederskim parom. Hel jea! Vidjela sam tu u kvartu za kupit ručnik za plažu s trokutastim tipom u gaćama i zamišljenim vukovima koji glume prijatelje tako jednom divljem karakteru. Možda si to kupim da i ja imam svog para na moru jer ipak Maks dolazi tek za dva tjedna. Htjela sam si kupit i jedan bubimirasti badić koji je praktično bio na božićnom sniženju (hihihi, kako bizarno) ali sam odlučila štedit. Bar taj jedan dan. Znate da mi je i ovdje par ljudi upalo sa pitanjem: Znaš na koga ti mene podsjećaš? Lidač me prati na svim kontinentima. Ah, idem neš skuvat. Teške mi je... Bubimir, Bubimir, Bubimir! |
- 20:52 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
