kurvabezmotike na privremenom boravku u santiagu
petak, 28.11.2008.
Marta Stjuart i zanimljivosti iz njezinog domaćinstva
|
Napisala sam danas zadnji seminar, ou jea! Sad mogu satima jezditi po internetu bez grižnje savjesti. Koka je danas odletila iako je pilić i nema krila. Kurva. Užasno mi se jede pita od jabuke i ne znam što da poduzmem po tom pitanju. Prošlo je jedan. Krknula sam sad 2 tanjura pašte i ako još jednom odem rondat po kuhinji cimeri će me vjerojatno dekapitirat. Mada, popodne sam ih mrzila, pa bi im se mogla i osvetit. Odštopavala sam wc naime. O da, bilo je odvratno. Mislim da je to ultimativni test. Sad znam da mogu sve. Možda se jednom čak i razmnožim ili još odurnije - počnem koristiti sise za dojenje. Ili sjednem na krevet u odjeći u kojoj sam bila vani. Uglavnom, WC je trebalo odštopati jer mu očito ne odgovara da se u njega baca mačji pjesak. Budući da to nije moj WC ja mu ne mogu nikako pomoći. Osim ovim. A od toga mi se povraća. Čak sam razmišljala da li da ga odštopam ili da odem pišat pred zgradu. Ali nekako ima puno tih susjeda i bilo je sunčano i osvijetljeno, pa sam zasukala rukave i uz ciktanje fuj, fuj, fuj obavila i taj prljavi posao. Sljedeći put ću zvat hitne intervencije. Uglavnom, ruke sam prebrisala cloroxom. To su maramice za dezinfekciju kućanstva. Nemojte to nikad napravit. Među ostalim stvarima piše: disinfects bathroom bacteria. Ima i mali križ nacrtan pored escherichie coli, streptokoka i stafilokoka. Trebali bi nacrtat križ i pored kože ruku. Ili bolje groblje i misu zadušnicu. Srećom pa u subotu idem na manikuru. Nisam mislila da ću ikad nekom platit da mi nalakira nokte, ali eto i do toga je došlo. Nakon odštopavanja wc-a i njege kloroxom, parafinska kupka. Ovdje je voda jako tvrda pa mislim da mi zato nikakve kreme ne pomažu. Prvo sam mislila da su jadne suhonjave od zime, ali budući da je sad 30 stupnjeva očito nije samo u tome problem. Možda je to od starosti? Kako god bilo, idem u subotu kod Ely da me dovede u red. Ely je inače kozmetička boginja. Osvojila me temeljitom depilacijom. Koju je besplatno ponovila nakon tjedan dana jer su neke dlake bile premale da odjebu s mojeg tjelesa iz prve. Ely, volim te! Vrati se sa mnom u Hrvatsku! Iz neba pa u rebra: Najmrža stvar ovdje mi je definitivno veš mašina. Osim što pere na hladnu vodu pa me stoga prisilila otkriti čari iskuhavanja robe u loncu, ima toliko jako centrifugu da su je trebali proizvesti s kmetom koji će robu poslije pranja otpetljavati. I vaditi s nje bijele mucice nepoznatog porijekla. (Ta mucica, šta to znači uopće?) Uglavnom, ovdje uglavnom nosim odjeću koja mi i nije nešto draga jer me boli srce svaki put kad je vadim iz bubnja. Baš frustrirajuće. Htjela sam još pisati kako smo Koka i ja za vikend bile u Valparaisu, spavale u ogromnoj bizarnoj kući-hostelu koji nije imao prozora u sobi, ali je zato bio nađiđan grozomornim umjetnim cvijećem, ružnim slikama i još ružnijim namještajem. A bio je i cijeli ko labirint, s putokazima na zidovima i trudnom riđom mačkom koja je spavala na zelenom kauču više od 12 sati bez da se pomakla. Htjela sam napisati i odu restoranu u kojem smo pile kavu (Koka sok) i dobile još i jest fina peciva i umak od zelenih i ljubičastih maslina (a bio je to restoran s najljepšom terasom na svijetu i pogledom na Pacifik), u kojem je bila gužva, a nitko od zaposlenika nas nije gledao ko mrki medvjed (dapače, bili su više kao pande) jer kavom i apetajzerima zauzimamo stol u hladu dok bogati Amerikanci nestrpljivo čekaju da krknu biftek i rižu sa šafranom. (Maks, samo da te podsjetim da si rekao da ćeš me tu vodit jest dva put. Nisam zaboravila to.) Neću to sve sad pisat jer idem spavat. I spavat ću dok se ne probudim. Mada sumnjam da će to bit predugo budući da sam mudro oprala zavjese sad umjesto da ih perem mańana. |
- 03:47 - Komentari (10) - Isprintaj - #
srijeda, 19.11.2008.
Želim pare!
 Ovdje već nekoliko dana štrajkaju sve državne službe. A oni kad kažu da će štrajkat, onda to i naprave. Imamo gomiletinu smeća pred zgradom. I nitko ne pokazuje namjeru da ga odveze. Ali nekako mi se čini zajebanije što ne radi služba za odvoz mrtvaca. Nadam se da neću radit u državnoj službi. Ne želim odvoziti ni smeće ni mrtvace. A i želim bit prljavo bogata. Slava mi ne treba. Samo keš. Može i nekretnine. Ponude i prijedloge pišite u komentare. |
- 01:19 - Komentari (15) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 17.11.2008.
Watch out, the world's behind you!
|
Iako sam zadnjih dana radeći jedan glup poslić za neke kvazivažne krkane i babe zlikače osvijestila činjenicu da je svijet zlo, zlo mjesto, odlučila sam ne pisati o tome. Autocenzuriram se iako sam tužna i ljuta, ali žuč sam već prosula pred skajpove, emesenove i cimere. Uostalom, važnije su teme nacisti na pederskim rođendanima, kolači od najfinijh jagoda i ponoćno gletanje zidova na ulazu u stan. Sinoć smo se Koka i ja uredile i u društvu Dafne i Fabiole krenule na opskurni pank koncert u kvartu. Koka je obula svoje najibergenijalnije polulakirane špic tom waitsovske papke i hlače na kojima joj zavidim i zbog kojih ću je možda ubiti na spavanju. Možda joj i slažem da joj guzica u tome izgleda ko Kaspijsko jezero ne bi li ih se okanula i prestala mi njihovom pojavom vadit mast. Ja sam nazula svoje lakirane šlape kako bih bila u tonu i skladu s ovom gore kurvetinom, a bogami sam se i utegla u svoj novi korzet nebi li opako izgledala u svojoj najibergenijalnijoj tigrastoj suknji iz Buenos Airesa i ne bi li kurvetini dokazala da mi nije premali, da mogu disat i da neću past u nesvijest. I tak smo mi užasno zgodne, lakirane i utegnute došle na koncert na kojem je bilo 20 ljudi od kojih su 3 bile pijane trudnice. Osim pijanih trudnica i njihovih prijatelja, bio je tamo i šanker koji nije imao za vratit kusur, veliki džuboks, prastari spaček bez kotača, nešto zanimljivog slikovlja, ali i stolovi i stolice te nešto posuđa. To je naime restoran. U kojem se ponekad održavaju opskurni pank koncerti. Unatoč zanimljivom ambijentu, koncert je bio dosadan pa smo se nakon sat vremena uputile na Klaudijev rođendan. (Klaudija i Dantea sam već spominjala. To su oni koji žive u neboderu koji ima kuću tulumaru. Rođendan je bio u toj istoj tulumari.) Ni rođendan nije mirisao na dobro. Bilo je malo ljudi i uglavnom su bili nezanimljivi. I onda si je Koka našla novog prijatelja. Zapravo, on je našao nju. George! George se rodio u Čileu ali se pravi Englez. Točnije, Sjeveroamerikanac. On je dakle jedna od 3 osobe u ovoj zemlji s kojima možete komunicirati na engleskom. George se Koki odmah učinio čudan i prvom prilikom mi je s gađenjem rekla: Marta, ovaj tip je ljigav, a ja ću sad cijelu večer morat pričat s njim. Tako nekako je i bilo. Osim Koke i ja sam provela cijelu večer pričajući s Georgeom, potaknuta uglavnom znatiželjom. Fabiola nas je naime zabrinuto obavijestila da je George nacist. Iako smo je mi pitale da kakav je to nacist koji pohodi pederske rođendane, ona nam je rekla da Klaudio ima čudne prijatelje i da ljigavac ne zna da su D i K muž i muž tj. da misli da su samo cimeri. Mora da je uvjeren da su jako bliski cimeri kad pored prazne sobe spavaju zajedno u bračnom krevetu. Ja iako sam seljačina, nisam baš mogla Đuru pitati Oprosti, ali da li si ti nacist?, a Koka je i inače fino djevojče, pa samo mi tako okolnim putevima i neobveznim razgovorom nastojale pobliže upoznati potencijalnog gej frendli nacista. Đuro nas je pitao: Koje sve jezike pričamo, gdje je točno Hrvatska, žive li u Hrvatskoj samo Hrvati, da li se može razlikovati etničke grupe po fizičkom izgledu, ne mislimo li da je strašno što u Čileu nitko ne priča engleski, da li nam je čudno što će ovdje za Božić biti 40 stupnjeva i mislimo li da je neprirodno što je Božić uvezen u Južnu Ameriku te postoji li neki hrvatski bend koji je svjetski poznat. Mi smo mu odgovorile da zajedno pričamo hrvatski, engleski, španjolski, a pomalo i talijanski i njemački. Nabrojale smo mu tko sve živi u Hrvatskoj i objasnile mu da nema "rasnih" razlika, rekle smo mu da je strašno i to što u SADu nitko ne priča ništa osim engleskog, te se za razliku od prosječnog Čileanaca, prosječni Amerikanac zgraža i gadi kad ne može s nekim pričati na svom jeziku. Rekle smo mu da nam se čini da bijeli Božić nije baš neka uobičajena slika ni u kolijevci kršćanstva te smo mu spomenule Laibach (i Kusturicu majkomila) kad već nemamo hrvatskih izvoznih prozvoda. Đuro je počeo trkeljati o germanskom porijeklu Božića, a na spomen Laibacha mu se ozarilo bljedunjavo lišce, zatreperili su mu veselo tregeri i zatoptale vojničke cipelice koje nisu bile lakirane, a ni lijepe te su nam stoga kvarile subotnji estetski koncept. Kad smo mu rekle da nam su nam Laibach dragi izgledao je vidno zadovoljan i htio se još družiti s nama. Budući da nam je postalo dosadno i zagušljivo, odlučile smo krenuti našoj antifašističkoj kući i ostaviti istraživanje političkih stajališta nepoznatih ljudi koji nas zapravo uopće ne zanimaju nedovršenim, a po putu smo malo vijećale i zaključile da je Đuro najgora naci vrsta. Glupavi kvaziintelektualac koji proučava germansku mitologiju, vjeruje u superiornost jedne rase ali ne promiče ulično nasilje nego arijevske kružoke te dosađuje svjetloputim ljudima na tulumima. Ne bi li isprale gorak okus u ustima odlučile smo sljedeći dan prirediti nedjeljne bakanalije. Na najkul placu u svemiru, ovom u našem kvartu, nakupovale smo naranče, jagode, dinje, grejp, ananas, limun, trešnje, borovnice i još neke povrtne sitnice. Jagode su nam inače i jednoj i drugoj jako lijepe ali ih baš i ne volimo jest, više gledat. Jagode koje se prodaju ovdje su jako crvene, mesnate, sočne i mirisne i maltene ih možete namirisat do kraja ulice. Kupile smo kilu za 6 kuna. Pola kile smo pretvorile u sok. Točnije, kašicu. Jako, jako finu kašicu. Drugu polovicu smo združile s gorkom čokoladom, brašnom, jajima, malo šećera, praškom za pecivo, uljem, mlijekom i pećnicom. Kad nam je pećnica podarila jako, jako taman, čokoladan i mirisan biskvit, hrskav izvana, a mekan iznutra, sa slatkokiselim rastopljenim jagodama...odlučile smo odati hommage potpunom hedonizmu (jer je to jedini izam koji nas zapravo zanima) pa smo otišle do dućana i kupile sladoled. Hladni sladoled na toplom hrskavo-mekano-jagodasto-čokoladnom kolaču pripemio je neke za učenje, a neke za gletanje zidova. Susjedi su danas uredili svoj zid, a naš se guli i ružan je, pa se određeni esteta kasno u noć uhvatio alata. Koja precizno guli vlagom upropaštenu boju, a koja kucka po tastaturi i piše idiotarije jer joj je muka od učenja i previše kolača sa sladoledom pogodite sami. |
- 04:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 10.11.2008.
Posve artističke fotografije
    Na slici broj jedan možete vidjeti prekrasnu cestu kako vijuga po Andama. Druga fotografija predstavlja portret mlade dame koja je zaigrala bingo. Pod rednim brojem tri i četiri našli su se hostelski salon i pogled koji ljubuje s balkonom.     Peta fotografija namijenjena je znatiželjnicima i djelomično im otkriva tajne ženskog budoara. Fotougrafi broj 6 nije namijenjena fetišistima kako ste vjerojatno odmah pomislili. Ona je ovdje da vam dočara visinu stropa u našim odajama. Nadalje, sedma slika nije samo hommage jednoj treschick prekrasnoj pozadini. Ona znanstveno potkrepljuje moju tvrdnju da su portenjosi visok narod. Na broju osam možete vidjeti kako je naš fotić iznimno nadaren. Ovaj portret gladnih tenisica načinio je sam dok smo mi proučavale cijene na meniju koji nas je zavodljivo mamio sa zida.     Fotografija devet prikazuje jednu od skromnih prizemnica tipičnih za Buenos Aires. Na desetom slikovnom prikazu osim stoljetne papirnate crkve, imate čast vidjeti i vrlo rijedak fenomen - mene kako čitam kartu. Jedanaesta fotografija je arhivski snimak nogometne utakmice Argentina-Brazil iz '76. Slika broj dvanaest ovjekovječila je jedan od brojnih pitoresknih seoskih puteva.     Pod sretnim brojem trinaest našla se grobna stolica spomenuta u jednom od prethodnih postova. Broj četrnaest zorno prikazuje kako se u današnje vrijeme na muški brk nepravedno hvata samo grobna paučina. Petnaesta fotografija prikazuje unutrašnjost gradksog busa. Najzanimljiviji detalj (ogledalima, resicama i šljokicama nakinđureno vozačevo mjesto) se ne vidi, međutim budući da sam dobra srca i široke ruke odlučila sam s vama podijeliti velevažnu informaciju da vožnja košta 1,70kn i plaća se kovanicama koje dosežu vrijednost kondoma u samostanu. Šesnaestom fotografijom dokumentirale smo sav kolorit nezadovoljstva ekonomskim i političkim sustavom koje vlada u Argentini.     Sedamnaesti po redu uslikan je dedica u antikvarijatu. Osim što je to samo po sebi vrlo šik, htjela sam napomenuti da argentinaca općenito ima vrlodobroizgledajućih, ali babice i dedice su im posebna vrsta - posve su eterični, rekla bih ja učeno. Na osamnaestoj fotografiji možete vidjeti gumu kako pluta po ušću Rio de la Plata u Boci. Na devetnaestoj slici su ljudi iz sjene i krasan metalni most. Na dvadesetoj fotografiji smijete malo škicnuti moje novo vozilo, iste boje kao i draga mi jaketa.     Dvadeset jedan i dvadeset dva su opet Boca jer mi je najljepša, a ovo je moj blog. Fotografija dvadeset tri je malo smrdljivohipijevska, ali ova njihova oklopna vozila su nas jednostavno inspirirala. Šteta što nije žuto (jer ima i takvih naime) bolje bi mi se pasalo s autfitom. Dvadeset i četvrta slika poručuje svim dlakavicama da i Isus želi da se depiliraju.     Na fotografiji broj dvadeset pet sam saznala da ću bit prljavo Harry bogata i kupiti si fejk Harrdos vidljiv na sličici koja slijedi. Na broju dvadeset i sedam vam iz tog razloga pokazujem srednji prst, stoko siromašna, a na broju dvadeset i osam, dok se iznad mene prijeteći uzdiže falusni simbol Buenos Airesa - popularni obelisk - strahujem od pada svog budućeg carstva.   Na dvadeset i devetoj umjetničkoj fotografiji možete vidjeti kavu kojom sam se oprostila od Buenosa. Možete vidjeti i još štošta ako se skoncentrirate. Kava je kupljena kod Turčina, ali nije turska. Naravno. Last but not least je Chucky koji se veselo izvalio u svojoj cami i spavao skoro cijelim putem, baš kao i njegova pratnja Kokolo. Opet ništa nismo dobile na bingu, ali smo zato upoznale Danielu (Ima još jedno ime i dva prezimena afkors ali to sam zaboravila). Iako je Kokolo prvo rekla: Fuj Marta, ovo debelo dijete me dodirnulo. Nakon nekoliko sati ne samo da je s djetetom pričala o tome tko je sve djetetu otišao u nebo te razgledavala djetetove lutke i bilježnice , nego je i dopustila da je dijete poljubi. Dvaput! |
- 12:35 - Komentari (24) - Isprintaj - #
petak, 07.11.2008.
It
|
Svi zenski vecei u hostelu su kontaminirani. U svakom pluta po jedno govno. Tri vecea, tri govna. Kolovoda drekistickog pokreta, kodnog imena It, velicinom i formom podsjeca na mrkog medvjeda. Britanke larface i naklapace su glavne osumnjicene. |
- 23:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #
četvrtak, 06.11.2008.
Sami si naslov dokucite
|
Siroke ceste i uski plocnici. Klime koje vjecno kapaju. I sa svih strana. Po kosi, licu, rukama, dekolteu... Skupa kava. Guzva. Buka. Smog. Cijene. Gomila glupsona i glupsonki koji su danas dosli u hostel. Glupsoni od ranije koji provode dane gledajuci televiziju u hostelu i igrajuci soliter. Jedan od glupsona koji vjecno ostavlja svoju winamp listu na kompu i svaki dan mi ponovi: Nemoj mi to ugasit. Ko da bi taj los njemacki techno dirnula stapom preko interneta. Dvije zene kokoske koje su se sminkale i pudrale i ravnale si kosu dok sam ja samo htjela oprat zube. Bahata prodavacica u fensi seknd hendu kojoj se nije svidjelo sto leopard suknja koju sam iskopala kosta samo 25 pesosa, pa nas je uvjeravala da se s njom mora kupit i gornji dio. Koji ne postoji. Ali ga je ona 10 minuta trazila. Koza. Ducan sa super donjim vesom koji ima glupe brojeve pa si nis nismo kupile. Cipele cudnih kalupa. Razglednice koje kostaju 5 kuna (Necete ih dobit, stoko!) Ja. Koka. Nas osjecaj za prostor i snalazenje u istom. Noge koje nas bole. Papiric koji stoji u tusu vec 5 dana. Los falafel (prvi put u zivotu). Cigarete su jako jeftine, a nema Lucky Silvera. Ni Waltera:) Kontejneri nestanu po danu. Ja smece ne bacam u 2 ujutro. Muzej koji se reklamira Fridom i Diegom, a ima samo po jedan izlozak od svakog. Sto ima jebenih knjiga, a sve su na spanjolskom (Meni je to super, al ovo je zajednicki post). Sto svi piju mate, a mi ga nigdje ne uspijevamo kupit. Prekratke hlace. Slatki dorucak. To sto se sad pola stvari ne mozemo sjetit. Sve ostalo je super. |
- 22:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #
srijeda, 05.11.2008.
Buenos Aires, 3. dan: noge nam otpadose
|
Danas je jako vruce. Jako, jako. Vrucina mi je draga, ali ne kad planiram obic pola grada. Zadnje dvije noci me bockaju neke zivine, pa osvanem prelijepa s plikovima na licu, nogama, trbuhu, ruci... Juce i danas smo obisle svasta: Madonnin grob i groblje opcenito, Recoletu, Bocu, Palermo, Plazu de Mayo i pripadajucu joj aveniju, bile smo cak i u muzeju koji je divan i krasan i u kojem mi se nije ni pishalo, ni zijevalo, niti me napadala tjeskoba i ludilo. Moze li mi netko objasniti zasto mi se inace uvijek, ali uvijek u muzejima pisa? Madonnin grob je dosadan. Ja sam se nadala nekoj puckoj poboznosti, stovanju, drami i sicilijanskim udovicama, a vidjela sam samo gomilu turista u kratkim hlacama. Groblje opcenito je nadasve zanimljivo - iako tu pociva gomila velevaznih ljudi (koje vam necu nabrajat jer mi se neda, a i svi ocito imate internet), ono sto je nama privuklo paznju su grobnice. Grobnice su ostakljene i nalaze se iznad zemlje. Lijesovi su vrlo vidljivi. Buduci da su vratasca uglavnom razvaljena, posvuda su objeseni lokoti. Jednom lijesu je bio strgan poklopac i nesto je virilo iz njega. Ja mislim da je bila kost. Ali nisam sigurna. Naletile smo i na grobnicu koja je taman bila pod obnovom. Radnici se istina nisu odmarali, ali su zvizdali i slali nam pusice. Koka je uslikala neku prastaru grobnu fotelju koju su izbacili na prolaz. Tesko je bit mrtav i nemat fotelju. U Recoleti se osim groblja nalaze i brojne druge stvari. Mi smo ih vidjele, a vi ih mozete zamisliti. Boca mi je miss Buenos Airesa. Iako je tamo stadion + sve te neke odurne nogometne stvari i neidentificirana smrdljiva vodurina po kojoj PLUTAJU automobilske gume, a koja je navodno nekad bila rijeka, sarene trosne kucice i blesave skulpture koje vire sa prozora i krovova ucinile su da zaboravim da mrzim nogomet i sjetim se koliko je Buenos Aires super. Pile smo pivu u nekoj tango birtiji, a konobari su nas pokazivali prolaznicima. To je ujedno bio i jedini put da mi je netko spomenuo Sukera. I nekog Tudora. Mi smo im objasnile da vrijedi jedino Slaven Bilic. Na umu smo naravno imale njegovu estetsku vrijednost. U Palermu sam si kupila najkulikad haljinu, odjevni predmet o kakvom vec godinama sanjam i zbog kojeg se danas cijeli dan zaljubljeno smijuljim. Plaza de Mayo i Avenida de Mayo su skroz okej. Napokon smo zavrsile sa sluzbenim razgledavanjem, sto znaci da sutra mozemo u soping razgledavanje i istrazivanje punktova navedenih u Bizarnom vodicu kroz Buenos Aires. U petak mozda odemo i van. Hell yeah! |
- 13:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #
utorak, 04.11.2008.
Buenos Aires, 2. dan: Dva metra ljubavi
|
Zaboravila sam engleski. Juce mi se u hostelu neka Irkinja obratila na tom jeziku i ja sam je gledala guscjim pogledom, poptuno izbezumljeno jer sam je razumjela (nisam bas toliko alzhajmericna), a nista mi nije izlazilo iz usta. Nista osim spanjolskog. Zena je vjerojatno mislila da sam retardirana. Sad znam da osim imena, bez problema zaboravljam i jezike. S njemackim sam se davno oprostila, ocito je red i na engleskom. Cijeli dan smo tumarale po gradu, bez cilja i plana. Ja to volim i najgust mi je tako, ali danas cemo se morat zbrojit i krenut putevima turizma. Lijep je ovaj Buenos Aires. Mislim da sam vec krknula pola krave. Biftek je jeftiniji od pizze na primjer. Imam malo griznju savjesti, ipak sam ja u dusi biljojed. Koka nema sta za jest. Ovdje ne postoji hrana bez mesa. Juce je jela empanade, danas mislimo naci Indijca. Nije bas jeftino, peso je ojacao. Pretpostavljam da je to dobro za njih. Za nas dve bas i nije. Osim sto imaju jeftine bifteke i ne priznaju vegeterijance, moram primijetit da su Argentinci znatno visi od Cileanaca. Napokon se ne osjecam ko Guliver. Doduse, juce mi je neki ulicni svaler viknuo: Eno, ide dva metra ljubavi! Bas je bio simpatican i patuljast. Argentinci su znatno umjereniji u ulicnom snubljenju od Cileanaca sto uopce ne znaci da su umjereni. Kad smo se vracale u hostel, neki latino laver stereotipnog izgleda (duga kosa, potkosulja siledijka i svasamsizgodanistabisisveradiodamogu stav) nam je dobacio jedan od standardnih pozdrava zenskom rodu. Koka je rekla: Jebote, jesi vidila, jesi vidila? Ja sam odgovorila: Da! Covjek je razvrstavao smece. Tocnije, wc papir. Najtocnije, rabljeni wc papir. Odmah su me obuzele prljave misli. |
- 12:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 03.11.2008.
Buenos Aires, 1. dan
|
Eto, cak smo i spavale. I to na krevetu. Napokon! Legle smo nesto prije 21h i probudile se u 8:37h. Ou jea! Ja sam se i nahranila. I opet sam gladna. Mrzim kad je za dorucak iskljucivo pekmez, slatka peciva i ovaj njihov gadni dulche de leche (to je nesto kao maziva karamela, tradicionalni slatkis, instant dijabetes). Taj secerni dorucak na mene nema apsolutno nikakav energetski utjecaj. Obicno mi treba pola sata da opet ogladnim. Super su mi doduse sva ta simpaticna mala pakiranja. Madrac na krevetu me potpuno odusevio. Tvrd je! Koka kaze da nije bas tak i da mi se to cini zato sto su oni doma u Santiagu ko vodeni kreveti. Sigurno ima pravo. Kad smo na netu trazile hostel smijale smo se komentarima koje su ljudi ostavljali. Za El Firulete u kojem spavamo su svi pisali kak je uuuuzasno bucno i opcenito decibelski nepodnosljivo. Mi smo misle ma koji su to papci. Spavali bi u centru grada, a uz zubor potocica. Hm. Stvarno je bucno. Ali stvarno. Kreveti su nam udaljeni metar i po, a jedna drugu uopce ne cujemo. Jedva sam cula alarm ujutro. Mislim, meni to i ne smeta. Ja kad spavam, spavam. Ali trebalo bi mi neko arhitektonsko objasnjenje. U hostelu se nigdje ne smoje pusit osim na balkonima i piva kosta 5 argentinskih pesosa (to pomnozite s 1,7 da dobijete kune). Boca vina je 25 ali to nam je skupo. Da smo bile sretnije ruke, vino smo mogle osvojit u busu. Igrao se bingo. Meni su falila 3 broja, a Koki 2. Neka babetina nas je pretekla i sad negdje loce ono sto smo mi trebale damski ispijat. Krava. Spremamo se na neko razgledavanje, a nemamo pojma o nicemu. Izvadile smo s neta ulice s dobrim sopingom i nasle klub (dobro, Koka je sve nasla, ja sam sjedila do nje i mljela) koji se zove Mundo Bizarro. Nadamo se da su to po Watersu imenovali. Ako netko zna neke buenosajreske znamenitosti, pls neka nam ih nabroji. Juce smo vidjele samo onaj glupi obelisk i najsiru aveniju na svijetu. To nam je pored hostela. |
- 12:43 - Komentari (12) - Isprintaj - #
nedjelja, 02.11.2008.
Stigle smo. Hostel je glup.
|
Sad je 10. U hostelu smo. Stigle prije sat vremena. Koka jede, a ja ocito tipkam. Jer sam vec jela. U to ne trebate ni sumnjat. Mrzimo ovaj hostel. Glup je. Ne puste nas u sobu do 3. TRIPOPODNE! Oni ne razumiju da smo se mi 22 sata vozile u busu. Mislim, Koka je dezinficirala sjedala, ali to je jednostavno nedovoljno. Covjek nakon 22 sata u busu, pa makar on bio i kul krevet-bus, smrdi. Ili se bar osjeca kao da smrdi. (Mi ovo drugo naravno jer uvijek mirisimo ko ljubicice). Krenule smo jucer u 10. Dok je milostiva setala po kolodvoru ja sam sjedila i cuvala stvari. A slusala sam i muziku. Kad sam napiknula plej na onom govnu od ajpoda, zasvirao je pjesmuljak od Kraftwerka. Onaj iz Smogovaca. I bas je takva bila atmosfera. Smogasta i smogovicasta. Nemam laptop pa mi fale dijakriticki znakovi. I naopako su mi slova. I to me zivcira. Uglavnom krenule smo oko 10 i ja sam se bas poveselila jer su nam odmah dali hranu. Ja volim jest u busu. Uglavnom samo to i radim. Hrana je bila suhonjava i sastojala se od sendvica sa snitom sira i salame. Bljak. Al sam ga ipak pojela. I svoj i Kokin. Imale smo mi i spakiranu hranu. Bas smo se fino potrudile: Falafel, salata, krastavci, camembert, pite...i sve vakumirano u male plasticne vrecice. Kad smo stigle na granicu, vidjele smo da se ni u Argentinu ne smiju unosit prehrambeni artikli. To nas nije bas razveselilo. Ja sam isla pricat s autobusnim osobljem. Prvo sam pricala sa stjuardom. Objasnila sam mu da K ne jede meso i da mi jednostavno ne mozemo baciti hranu. To se protivi nasoj vjeri. Nisam mu rekla da smo zbog svercanja papice vrlo nedavno kaznjene. Stjuard se nasmijesio i rekao da ce on rado sakrit vrecice ali da pitam i vozaca. Vozac je bio debeljuskast i drag. S njim sam pregovarala preko prozora. Iza mene je bila gromada leda, a svuda okolo Ande. Odlucio je nasoj hrani pruziti utociste. Stjuard mi je na kontroli putovnica uzeo ocale jer su potpuno neodoljive i hvala vam moji dragi prijatelji sto ste mi ih kupili. Izgledao je ko fesn homoseksualac s tim na glavi i bas mi je zao sto ga nismo slikale. Dosta zena u busu je imalo istu frizuru. Bilo je i nekoliko komada djece, ali su srecom sutila. Imali smo i svecenika dinaroidnih crta lica u dugackoj halji. Kad smo se nakon sat i po henganja na granici napokon utrpali u bus, stjuard je s kanticom poceo skupljati dobrovoljne priloge. Dale smo mu sve kovanice koje smo imale, ali zanimalo nas je cemu to sluzi pa smo pitale bracni par smrdljivih carapica koji je sjedio iza nas. Rekli su nam da je to za tipa koji vadi kofere iz busa i baca ih na rendgen. Dakle: skupljaju se dobrovoljni prilozi za osobu koja vadi kofere iz busa, produzuje vrijeme cekanja na glupoj granici i povecava mogucnost da ce vam pronaci i baciti hranu koju ste brizljivo spakirali prije puta. I nitko se ne buni. Simpatican neki narod. Vjerojatno ni njega ne placaju (kao ni klince koji vam u supermarketu pakiraju hranu u vrecice) pa jadan ovisi o dobroj volji nadrkanih putnika. Voznja je nakon toga trajala jos nekih 18 sati ali mi se vise neda tipkat pa mozete upotrijebiti mastu i zamisljati kako nam je bilo. Idem nac neku kavu prije nego sto ugrizem nekoga. A i osjeti se neciji smrad iz usta ovdje. |
- 13:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
