kurvabezmotike na privremenom boravku u santiagu

četvrtak, 02.10.2008.

Decidebili

O zašto ja nemam neki mikrofon, diktafon ili moderan mobitel?!

Da imam mogla bih vas počastiti sa zvukovnom paljbom kojoj sam izložena dok pokušavam pročitati članak o razvoju meksičke ekonomije u vrijeme Porfirijata. Budući da i ovako jedva shvaćam što je žiro račun, dovoljno mi se teško koncentrirati na razvoj suvremenog kapitalizma u Meksiku i bez:

1) Susjede koja neprekidno reve. I nema sluha. I sluša groznu muziku.

Nju sam vam već spominjala.

Ono što nisam spomenula, a saznala sam nedavno, je da su zapravo dvije. Jedna ima prihvatljiv glazbeni ukus i reve uglavnom vikendom, a druga sluša nekakve pop narodnjake i reve čitav tjedan. Sluha nema nijedna. ali zato imaju bilijonvatne zvučnike i prsni koš Arnolda Švarcenegera.

2) Mačketina iz dvorišta i njihovog ljubavnog zova.

Mislim, ajte više, proljeće je počelo. Ko je jamio, jamio je.

To dozivanje koje nerijetko probudi čitavu zgradu u 3 ujutro, pa ga poprate i sočne psovke neispavanih stanara, zvuči kao audio križanac vatrogasne sirene i plača novorođenčeta kojem je potreban egzorcist.

3) Škrgutanja Gatonove vilice dok se ljuti jer mu ne uspijeva uloviti i pojesti muhu.

Ovo nitko ne vjeruje dok ne vidi ali snimila sam ga s fotićem pa, ako ništa drugo, bar imam vizualni dokaz.
Ta naša mačketina je potpuno sumanuta i genijalna!

Otišla sam do dućana ispred zgrade po čokoladu za smirenje i sad me više ne tangiraju ni mačke, ni susjede ni zli kapitalizam. Ne toliko zbog čokolade, koliko zbog najsimpatičnijih ljudi na svijetu.

On je radio puno godina u pekari preko puta dok (po Fabiolinim pretpostavkama) nije skupio dovoljno para da otvori svoj dućan i dovede ženu iz Perua. I sad njih dvoje zajednički rade tu, par metara od našeg stana i ja im svako malo navratim po neku pizdariju. Po mojoj procjeni imaju 30ak godina, ako ne i manje, i užasno su dragi i slatki i mali. Ona me uvijek zove amor ili bonita ili querida i cijela je nekako mamasta iako je skroz sitna i zapravo izgleda kao detence. On se uvijek smije i maše ako se sretnemo negdje drugdje u kvartu i općenito je najsrdačniji trgovac kojeg sam imala priliku vidjeti.

Budući da su Peruanci, uvijek ih mogu pitati što da radim s egzotičnim povrćem koje obično u naletu luđačkog entuzijazma kupim pa zaboravim kako se zove i onda ne znam što bi s tim (a pokušavala sam s guglom - rezultati i nisu neki za little pink potato i slične opisne definicije hihi). Zato što su Peruanci ponekad moraju slušati i kretenoidne komentare neprijateljski nastrojenih Čileanaca.

Čileanci i Peruanci se naime baš i ne ljube, ali o tome nekom drugom prilikom. Počinje mi meksička revolucija.



- 18:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv